Sv.Serafim Sarovski

O Sv.Serafimu

Susrećemo se s jednim ruskim starcem obdarenim otvorenošću Božjem Duhu i jasnoćom razumijevanja srca sugovornika. Serafim je monah i starac koji je praksu monaškoga života i kontemplacije prenosio na laike. Njegova je glavna misao kako je cilj kršćanskoga života dobivanje Duha Svetoga.

Sveti Serafim Sarovski (rođen 19. srpnja 1759. u Kursku, Rusija – umro 2. siječnja 1833. u Samostanu Sarov, Tambov; kanoniziran 1903.; blagdan 2. siječnja) bio je ruski monah i mistik. Religijsko ime Serafim uzeo je prilikom ulaska u Samostan Sarov 1777. Nakon svećeničkog ređenja 1793., povukao se kao pustinjak u kolibu u šumi u blizini samostana. Nakon 25 godina života kao pustinjak, vratio se 1815. u aktivno pastoralno služenje u Sarovu, slijedeći upute koje je Serafim pripisivao Djevici Mariji.

Serafim je rođen 1759. u Kursku u pobožnoj pravoslavnoj obitelji. Njegovo djetinjstvo obilježeno je ozbiljnom bolešću i ozdravljenjem po molitvi pred ikonom Bogorodice. Rano je ušao u svijet molitve, služenja u crkvi i čitanja religioznih tekstova. S devetnaest godina ušao je u samostan. Osam godina kasnije postao je monahom, a nakon toga zaređen je za đakona. Pet godina kasnije zaređen je za svećenika. Dobio je zadatak da preuzme duhovno vodstvo u Divejevskom samostanu monahinja. Tamo mu je postalo jasno da je pozvan povući se u samotište i posvetiti se molitvi, postu, Svetom pismu i tekstovima svetih Otaca. Izlazio bi iz povučenosti samo nedjeljom. Odlazio bi u samostan na slavljenje euharistije i ponovo bi se vratio u svoje samotište u šumi.

Jednom su ga napali neki pljačkaši i pretukli gotovo na smrt. Posljedice toga napada osjećat će cijeloga života. Nakon napada intenzivnije je molio i postrožio je životnu praksu. Tri je godine ostao u potpunoj odvojenosti. Iz nje je izišao zbog poslušnosti starijim monasima koji su od njega tražili da se vrati u samostan. To je i učinio.

Prekinuo je šutnju i počeo je govoriti drugima. Primao ih je, tješio, vodio i po njegovim su se rukama i riječima događale promjene u ljudima. Umro je 2. siječnja 1833.

Nikolaj Aleksandrovič Motovilov susreo se 1831. godine sa Serafimom Sarovskim i zapisao razgovor s njime. Ovaj je razgovor kasnije objavio Sergije Nilus. Knjiga je njegov prijevod.

Nikolaj Aleksandrovič Motovilov najprije izvješćuje o svome ozdravljenju. Ono će biti razlog što će kasnije češće navraćati u Sarovsko samotište. Jedan takav susret bio je posvećen pitanju s kojim se Nikolaj bavio od svoga djetinjstva, a koje je Gospodin otkrio starcu Serafimu: u čemu se sastoji cilj našeg kršćanskog života? Odgovor je jednostavan. U postizanju Duha Svetoga. Tekst bilježi zašto je to ispravan odgovor i kako se dolazi do ostvarenja cilja.

Valja uočiti barem dvije stvari. Prva je da starac poučava jednoga vjernika laika. Uvodi ga u tajnu kršćanskoga života. Otvara mu um i srce za razumijevanje Pisma i za djelovanje Duha Svetoga. Poučavanje se događa u četiri oka. Vrlo je osobno. Između starca i Nikolaja postoji duboko povjerenje i poštovanje. Nikolaj zna da je Serafim zaslužan za njegovo ozdravljenje. Već mu je ozdravljenjem otvorio prostor za dodir s Bogom, a sada ga poučava o Duhu Svetomu. To je u skladu s onim što je Isus činio. Iscijelio bi bolesnike, oslobodio ih i poučavao. Starac Serafim ne govori naučeno. Govori iz svoga iskustva. Ne prenosi mu samo znanje o Duhu Svetomu niti mu povjerava svoje životno iskustvo. Uvodi ga u odnos s Duhom Svetim.

Potom treba opaziti kako govor o Duhu Svetomu prelazi u iskustvo njegove prisutnosti. Ne samo da starac Nikolaju prenosi svoje spoznaje o tom što Pisma kažu o Duhu Svetomu, nego mu pomaže da na sebi i nadasve u odnosu sa starcem opazi prisutnost Duha Svetoga. Tako se poučavanje pretvara u iskustvo Božje blizine. I to je u skladu s izvještajima Novoga zavjeta. Kada bi Isus nekoga oslobodio ili izliječio, narod bi slavio Boga. U onome što je Isus govorio i činio prepoznali su Božju prisutnost.

Serafimova duhovna doktrina temeljila se na programu kontemplativne molitve usmjerene prema mističnom iskustvu. Bio je originalan u tome što je tradicionalnu monašku metodu kontemplacije proširio i na laikate, koja je uključivala samoodricanje radi borbe protiv poroka te meditativne metode usmjerene prema ekstatičnoj molitvi. Serafim je isticao da molitva nije ograničena samo na zatvorene mistike, nego je dostupna svakom kršćaninu.

Ruska pravoslavna crkva ga je proglasila svecem 1903., a njegova duhovnost se smatra uzorom za kršćanski život i duhovni razvoj.

Cilj kršćanskog života – stjecanje Duha Svetoga

Klikni za više