Sv.Šarbel

1. Rođenje svetog Šarbela

Youssef Antoun Makhlouf rođen je 8. svibnja 1828. godine u Bkaakafri (sjeverni Libanon) u maronitskoj obitelji. Njegovi roditelji bili su Antoun Zaarour Makhlouf i Brigitta Chidiac. Imao je dva brata, Ivana i Bešaru, te dvije sestre, Kawn i Wardeh. Youssef je odrastao u kršćanskom ozračju koje ga je od djetinjstva duboko privlačilo molitvi. Bio je sklon pustinjačkom i redovničkom načinu života, slijedeći put svojih ujaka pustinjaka koji su živjeli u osami u pustinjaštvu sv. Antuna u Kozhayi, gdje su mu predali „baklju“ kreposti.

Njegov otac umro je 8. kolovoza 1831. godine u Gherfinu, selu blizu Amchita, dok se vraćao kući nakon prisilnog rada (korvée) za tursku vojsku, pa je majka Yousseffa odgajala kao siroče. Kasnije se udala za Lahouda Ibrahima, koji je postao župnik i uzeo ime Abdelahad.

Youssef je u seoskoj školi učio osnove arapskog i sirijskog jezika. Bio je vrlo pobožan, do te mjere da su ga mještani zvali „svetac“. Svakodnevno je izvodio malo stado na ispašu, a zatim bi odlazio u špilju gdje bi kleknuo pred ikonom Blažene Djevice Marije i molio. Ta je špilja postala njegov oltar i prvo pustinjačko boravište, a kasnije je pretvorena u kapelicu za molitvu i hodočašće vjernika.

2. Ulazak u Libanonski maronitski red

Jednoga jutra 1851. godine Youssef je napustio obitelj i rodno selo te se uputio u samostan Gospe od Mayfouka s ciljem da postane redovnik. Ondje je proveo prvu pripremnu godinu, a zatim je otišao u samostan sv. Marona u Annayi, gdje je stupio u Libanonski maronitski red i uzeo ime Šarbel, po mučeniku iz 2. stoljeća Antiohijske Crkve.

Dana 1. studenoga 1853. položio je redovničke zavjete u istom samostanu, potpuno svjestan njihovih zahtjeva: poslušnosti, čistoće i siromaštva.

Teološki studij nastavio je u samostanu sv. Ciprijana i Justine u Kfifanu (Batroun), pod vodstvom svoga učitelja, svetog Nehmetallaha Kassaba El-Hardinyja, koji je bio uzor redovnicima i živa slika svetosti u privatnom i javnom životu.

Dana 23. srpnja 1859. brat Šarbel Makhlouf zaređen je za svećenika u Bkerkéu, polaganjem ruku trostruko milosrdnog nadbiskupa Youssefa El-Marida, vikara Maronitskog patrijarhata.

3. Život u samostanu sv. Marona u Annayi i u pustinjaštvu sv. Petra i Pavla

Otac Šarbel živio je u samostanu sv. Marona u Annayi šesnaest godina. Bio je poslušan poglavarima i strogo se držao redovničkih pravila. Bio je neumoljiv prema sebi, živeći u strogom siromaštvu i pokori. Odbacio je sve svjetovno kako bi služio Gospodinu i radio na spasenju svoje duše.

Godine 1875. Bog je nadahnuo oca Šarbela da započne pustinjački život u pustinjaštvu sv. Petra i Pavla, koje pripada samostanu sv. Marona u Annayi, iako poglavari obično rijetko dopuštaju takvu osamu. Dok je poglavar oklijevao, primio je znak s neba u obliku čuda s uljanicom: jedne je noći sluga, umjesto ulja, ulio vodu u svjetiljku, no ona je ipak normalno gorjela. Ovo čudo označilo je početak niza Šarbelovih čudesa i otvorilo put njegovu odlasku u pustinjaštvo.

Dana 15. veljače 1875. svećenik Šarbel trajno se preselio u pustinjaštvo, gdje je postao uzor svetosti, provodeći vrijeme u tišini, molitvi, klanjanju i ručnom radu na poljima. Pustinjaštvo je napuštao samo uz dopuštenje poglavara. Slijedio je put svetih pustinjskih otaca, klečeći na snopu trstike pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, tiho mu se obraćajući i provodeći noći u duhovnom zanosu.

U pustinjaštvu je proveo 23 godine, potpuno se posvetivši službi Bogu, s potpunom sviješću i točnošću u provođenju pustinjačkih pravila.

Tijekom svete mise 16. prosinca 1898. doživio je moždani udar (hemiplegiju). Sljedećih osam dana vodio je tihu borbu s bolešću i smrću, podnoseći teške boli mirno i bez riječi. U tom je stanju nastavio molitve koje nije mogao dovršiti tijekom mise:
„Oče pravedni, evo tvoga Sina – ugodne žrtve…“
Neprestano je zazivao imena Isusa, Marije, svetog Josipa te svetih Petra i Pavla, zaštitnika pustinjaštva.

Duh svetog Šarbela vratio se Gospodinu 24. prosinca 1898., na Badnjak, poput kapi rose koja se vraća u golemo more. Pokopan je na groblju samostana sv. Marona u Annayi.

4. Tajanstveno svjetlo koje je zračilo iz njegova groba

Nakon njegove smrti iz groba su se pojavljivala neobična svjetla, a tijelo je izlučivalo znoj i krv. Uz dopuštenje Maronitskog patrijarhata, tijelo je premješteno u poseban lijes i položeno u novu grobnicu unutar samostana. Tada su počele pristizati skupine hodočasnika koji su tražili njegov zagovor, a mnogi su bili blagoslovljeni ozdravljenjima i drugim duhovnim milostima.

Godine 1925. podnesena je molba papi Piju XI. za njegovo proglašenje svetim, koju su podnijeli poglavar otac Ignacije Dagher Tannoury i njegov vikar otac Martinous Tarabay. Molba je prihvaćena, zajedno s onima za oca Nehmetallaha Kassaba El-Hardinyja i sestru Rafcu El-Rayes 1927. godine.

Godine 1950. grob svetog Šarbela otvoren je u prisutnosti službene komisije i ovlaštenih liječnika. Potvrdili su cjelovitost tijela te sastavili medicinsko izvješće koje je položeno u kovčeg.

Od tada su se čudesna ozdravljenja umnožila na izvanredan način. Deseci tisuća hodočasnika raznih obreda i vjeroispovijesti dolazili su u samostan Annaya tražeći zagovor svetog Šarbela.

5. Širenje kreposti i čudesa svetog Šarbela diljem svijeta

Čudesa svetog Šarbela nadmašila su granice Libanona. Pisma i izvješća sačuvana u samostanu sv. Marona u Annayi jasno svjedoče o širenju njegova glasa svetosti diljem svijeta. Ova jedinstvena pojava potaknula je povratak moralu, obnovu vjere i oživljavanje kreposti u srcima ljudi. Grob svetog Šarbela postao je mjesto okupljanja ljudi svih društvenih slojeva i dobi, bez razlika u vjeri, obredu ili sekti — pred njim su svi jednaki u molitvi i pobožnosti, jer su svi pozvani biti djeca Božja.

Zabilježena ozdravljenja u arhivima samostana sv. Marona u Annayi, ostvarena Božjom snagom po zagovoru svetog Šarbela, broje se u desecima tisuća, ne uključujući ona koja su se dogodila diljem svijeta i nisu službeno zabilježena. Oko deset posto ozdravljenja dogodilo se osobama koje nisu bile ni krštene.

Ozdravljenja su se događala na različite načine: molitvom i zazivanjem njegova zagovora, pomazanjem uljem i miomirisima, lišćem hrasta iz pustinjaštva, zemljom s njegova groba, posjetom grobu i dodirom vrata grobnice, kao i putem njegove ikone ili kipa.

Neka su ozdravljenja bila tjelesna, no još su važnija bila duhovna ozdravljenja — povratak mnogih ljudi Bogu, često već pri samom ulasku u samostan sv. Marona u Annayi ili pustinjaštvo sv. Petra i Pavla.