Sv.Ivan Klimak o klonulosti i lijenosti

Sv.Ivan Klimak o klonulosti i lijenosti

Moglo bi se učiniti da o strastima već znamo sve. Svećenici o njima govore s oltara. Vjernik s pokajanjem dolazi na ispovijed, želeći duhovno očišćenje. Konačno, svake večeri u molitvama prije spavanja iz Molitvenika molimo „Svakodnevnu ispovijed grijeha“, prolazeći dugi popis prijestupa i prepoznajući one koje smo doista počinili.

Pa ipak, strasti se i dalje gnijezde u nama, proždirući dušu poput skakavaca. Prečesto se na njih toliko naviknemo da ih u sebi više ni ne primjećujemo.

Oslobođenje od strasti nemoguće je dok ih ne razotkrijemo.

U tom nam radu u pomoć dolazi egipatski asket. Ponovno čitajući Ljestve svetog Ivana, ulazimo u spasonosni dijalog s njime – dijalog za koji sam uvjeren da može biti stvarna pomoć u iscjeljenju unutarnjih rana.

O klonulosti

Klonulost često proizlazi iz slabosti vjere.

Kada čovjek izgubi nadu u Boga i osloni se samo na vlastite snage, prije ili kasnije otkriva da te snage nisu dovoljne da nadvladaju životne kušnje.

Obuzet tom težinom, čovjek spušta ruke, prestaje s duhovnim trudom i počinje se pasivno prepuštati struji života. Samo Gospodin može spasiti čovjeka od klonulosti. No za to je potrebno da se potrudimo doplivati do obale usred razbješnjele bujice strasti.

Naša razmišljanja potvrđuje i iguman Sinaja, koji ovako opisuje klonulost:

„Klonulost je iscrpljenost duše, tromost uma. Ona kleveće Boga, kao da On nije milosrdan ni čovjekoljubiv.“ – sv. Ivan Klimak

Klonulost – neprijatelj molitve; pokajanje i rad – neprijatelji klonulosti

I u našem skromnom duhovnom iskustvu vidimo kako klonulost razara dušu. Klonula osoba nije sklona molitvi. Može satima listati društvene mreže, gledati kratke videozapise i priče, ali se neće prisiliti na molitvu, čitanje Svetoga pisma ili djela milosrđa. Da je klonulost glavni neprijatelj molitve, potvrđuje i iguman Sinaja:

„Kad ustanemo na molitvu, ona nas podsjeća na nužne poslove i svim se sredstvima trudi odvratiti nas od molitve pod nekim uvjerljivim izgovorom.“ – sv. Ivan Klimak

Doista, klonulom „čitatelju molitve“ poznati tekstovi Molitvenika brzo postaju dosadni. A govoriti Bogu vlastitim riječima ili ne može ili ne želi, jer mu nedostaje iskrena vjera.

Kako se onda boriti protiv klonulosti? Kako je brzo odbaciti da nas ne paralizira duhovno?

Ako je klonulost neprijatelj molitve, tada su pokajanje i rad njezini neprijatelji. Pravo pokajanje nije samo oplakivanje grijeha, nego i potpuno pouzdanje u Gospodina i Njegovu spasonosnu milost. U razgovoru s Bogom prestajemo se osjećati sami, čime odsijecamo jedan od korijena klonulosti. I tjelesni rad pomaže usmjeriti unutarnje snage ka zdravom putu. Nije bez razloga rečeno: „Bez truda ni ribu nećeš uloviti iz ribnjaka.“

Lijenost – kći klonulosti

Dobro nam je poznato „domino-načelo“. Ma koliko bila složena konstrukcija od domino-pločica, jedan neoprezan dodir srušit će je u trenu. Duhovni život funkcionira vrlo slično.

Jednom kada padnemo u jedan grijeh, sljedeći brzo slijedi.

Sveti oci pred nas stavljaju cijelo stablo strasti, gdje svaki grijeh niče iz prethodnog. Tako strast klonulosti neizbježno rađa „zahvalnu kćer“ – lijenost. Zašto „zahvalnu“? Jer, rodivši se, lijenost se hrani „majčinim mlijekom“ klonulosti.

Klonula osoba uvijek je lijena. Ne prisiljava se ni na jedno dobro djelo, postaje ravnodušna prema patnjama drugih i neprestano sažalijeva samu sebe, hraneći vlastiti egoizam. No ako se prene, ustane i obrati se Bogu za pomoć – Gospodin neće oklijevati da je oslobodi tih pošasti. Jer On želi da se grešnik „obrati i živi“.

Moramo se sjetiti: Bog ljubi sve – ali najviše ljubi hrabre. Dovoljno je ostati vjeran Kristu i Njegovoj Crkvi, hrabar u kušnjama, nepokolebljiv u vjeri. Tada će vrijeme mira doći mnogo prije nego što očekujemo. Uvjeren sam da je za hrabre duše Gospodin pripravio radost ne samo na Nebu, nego i ovdje na zemlji.