Sv. Efrem Sirijski – ‘harfa Duha Svetoga’

Uspoređujući ga s Afraatom, o kojem smo govorili u prethodnoj katehezi, mnogo više podataka imamo o svetom Efremu Sirijskom, rođenom u Nisibi oko 306. godine u kršćanskoj obitelji. Efrem je najvažniji predstavnik kršćanstva sirskoga jezika. On je uspio na jedinstveni način pomiriti poziv teologa i pjesnika. Odgojen je i rastao je uz Jakova, biskupa Nisibija (303.-338.), a zajedno je s njime utemeljio teološku školu svoga grada. Nakon biskupskoga ređenja snažno je bio uključen u život mjesne kršćanske zajednice sve do 363. godine, kad je Nisibi pao u ruke Perzijanaca. Efrem je tada prešao u Edesu gdje je nastavio sa svojom propovjedničkom djelatnošću. Umro je u tome gradu 373. godine kao žrtva zaraze što ju je dobio brinući se za oboljele od kuge. Predaja kaže da je Efrem bio monah, no on je zapravo pripadao onoj skupini ljudi – muškaraca i žena – koji se, kako nekoć tako i danas, u potpunosti posvećuju Kristu u služenju crkvenoj zajednici, prihvaćajući djevičanstvo i siromaštvo.

“Bi tako da je
mačem kerubina
zatvoren bio
put prema stablu života.
No za narode,
Gospodar toga stabla
dao se sam za hranu
u (euharistijskom) prinosu.
Stabla Edena
dana su za hranu
prvome Adamu.
Poradi nas, sam vrtlar
toga Vrta
učinio se hranom
naših duša.
Svi smo doista izašli
iz Raja skupa s Adamom,
koji ga je napustio.
Sad kad ondje (na križu) kopljem
mač uklonjen,
možemo se vratiti”
(Himan 49,9-11).

Govoreći o Euharistiji, Efrem se služi dvjema slikama: žeravicom i užarenim ugljenom, i biserom. Tema žeravice preuzeta je iz proroka Izaije (usp. 6,6). Slika je to serafina koji klještima uzima žar i samo dodiruje prorokove usne kako bi ih očistio; kršćanin, pak, dodiruje ali i guta Žar, a to je sam Krist:

“U tvome kruhu krije se Duh
kojega se ne može jesti;
u tvome je vinu plamen koji se ne može piti.
Duh u tvome kruhu, plamen u tvome vinu:
to je divota što je naše usne primaju.
Serafin ne mogaše prste približiti žaru,
koji bijaše samo približen usnama Izaijinim;
nit’ su ga prsti dotakli, nit’ su ga usne progutale;
no nama je Gospodin oboje dozvolio.
Plamen sa srdžbom siđe uništiti grešnike,
no plamen milosti silazi na kruh i ostaje.
Umjesto plamena koji uništi čovjeka,
jeli smo plamen u kruhu
i oživljeni smo”
(Himan “De Fide” 10,8-10).