Strast gnjeva

Opširno citirajući Upute sv. Ivana Kasijana (360.–433.), zaključio je da je jedini pravedan gnjev onaj koji je usmjeren protiv zla koje prebiva u samome čovjeku. Kada sam potom, slučajno – ili radije božanskim naumom – na internetu naišao na Kasijanove Upute, znao sam s čim me Bog poziva da se suočim tijekom Velikoga posta.

U osmoj knjizi Uputa, „O duhu gnjeva”, sveti Ivan gnjev kaže da „treba u potpunosti iskorijeniti iz najdubljih zakutaka naše duše” (knjiga 8, poglavlje I). Ako se ne oslobodimo strasti gnjeva, piše on, „ne možemo steći ispravan sud i razboritost, ne možemo postići uvid niti sudjelovati u životu, niti zadržati pravednost, niti imati sposobnost za duhovno i istinsko svjetlo;

Iako gnjev pogađa sve nas, čini se da su muškarci njime osobito pogođeni – često njime ovladani, a nerijetko i potpuno nadvladani. Gnjev vreba u pukotinama muške duše; ispod prividne smirenosti trule korijeni našega bića.

Zašto je to tako? Zašto je osjećaj koji muškarci najčešće izražavaju upravo gnjev? Ljutimo se kada nam se drugi „nađu na putu”, kada ne ispunjavaju naše želje, kada smo iz bilo kojeg razloga frustrirani (uključujući i vlastitu krivnju). Ustajemo iz kreveta loše volje, vraćamo se kući loše volje. U obitelji postajemo pretjerano osjetljivi na ono što smatramo manama supružnika i djece te se ljutimo kada naši prigovori nisu cijenjeni. Komentiramo gnjev svoga supružnika i time izazivamo nove gnjevne razmjene. Doista, najviše se „izbacujemo iz takta” upravo s onima koje najviše volimo – s ljudima prema kojima bismo trebali biti najstrpljiviji i najrazumniji.

Zašto? Zar nije zato što želimo da budu što sličniji nama? Ne mislimo li da bi, kada bi samo prihvatili našu zamisao o njihovim životima, svijet – naš svijet (koji smatramo istim) – bio bolje mjesto?

Bol toga procesa jednako je stvarna kao i čavli zabijeni u tijelo; strepimo od same pomisli i ne želimo se s tim suočiti. Puno je lakše pretvarati se da je sve u redu, dok u sebi nosimo podsvjesnu ogorčenost koja izbije čim nam popusti samokontrola.

Moram se suočiti sa svojim gnjevom, moram oprostiti i trebam oproštenje. Moram se pomiriti i trebam pomirenje. Priznajući gnjev, uviđajući bol koju nanosimo onima koji su nam najbliži, osjećajući sram što smo sramotno dopustili gnjevu da zavlada našim emocijama i ponizno moleći oproštenje od onih koje smo povrijedili – samo na taj način mogu iskopati korijen ove duboko ukorijenjene grešne strasti.

Jednako je važno pomiriti se s onima koji su možda ljuti na nas, jer, kako piše sveti Ivan, „naša će molitva izgubiti svoju snagu ako naš brat ima nešto protiv nas, jednako kao i ako bismo mi sami gajili osjećaje gorčine u nadutoj i gnjevnoj duši” (poglavlje XIV).

Post je vrijeme „testiranja pod opterećenjem” za naše duše. Kada sam gladan, s niskom razinom šećera u krvi ili umoran, tada sam i najskloniji razdražljivosti. No upravo tada se, kako kaže sveti Ivan, „nikada ne bismo smjeli ljutiti, bilo iz dobrih bilo iz loših razloga” (poglavlje XXI), jer gnjev poništava naša dobra djela.

Kako se možemo moliti dok smo ljuti? Ili „uopće ne molimo” ili se zavaravamo te prinosimo molitve u „tvrdoglavom raspoloženju i buntovnom duhu”, uči sveti Ivan (poglavlje XIII).

Osim toga, ni „potiskivanje” gnjeva nije rješenje, prema svetom Ivanu, jer „gnjev koji se njeguje u srcu isključuje sjaj blistavosti Duha Svetoga” (poglavlje XII).

Zaborav ovdje može biti koristan, jer srce koje se ne sjeća nanesene nepravde ne stvara ustajale močvare u kojima se gnjev njeguje i u kojima se razmnožavaju zajedljive riječi. Da bismo bili blaženi čistoga srca i gledali Boga, moramo „u potpunosti iskorijeniti gnjev iz najdublje nutrine naše duše” (poglavlje XX). Slijedeći riječ Evanđelja i uništavajući „korijene naših mana, a ne samo plodove”, te uklanjajući gnjev iz „najdubljih misli”, „moći ćemo ustrajati u svakoj strpljivosti i svetosti” (poglavlje XX).

Posljedica prisilne odsutnosti ove srasti jest osjećaj nutarnjeg mira koji omogućuje rađanje drugih plodova vrline.