Protestantska glazba u Katoličkoj crkvi

Piše K.K.

Već odavno postoje katoličke kritike onoga što se danas često naziva "duhovnim koncertima", "slavljeničkim večerima", “slavljenjem” ili emocionalnim glazbenim okupljanjima. Ta kritika ne polazi prvenstveno od pitanja instrumenata ili ritma, nego i od pitanja svrhe svete glazbe.

Razlikujemo svetu glazbu koja služi Bogu, od glazbe koja služi psihološkom uzbuđenju čovjeka.

Mnogi su katolički autori upozoravali da se čovjek može zavarati misleći da je osjetilno uzbuđenje isto što i djelovanje Duha Svetoga. Sv. Augustin je baš o tome govorio sa strahom i oprezom. Pisao je da ga je crkveno pjevanje ganulo, ali je istodobno brinuo da ne ljubi više melodiju nego istinu koja se pjeva. Za Augustina sveta glazba nije sredstvo "stvaranja atmosfere", nego prijenos istine, molitva i uzdizanje uma prema Bogu. Svaka preporuka pročitati djelo "De Musica" od ovog velikog naučitelja Crkve. Sv. Jeronim upozoravao je da kršćanin ne smije pjevati poput glumaca i zabavljača, nego s duhom molitve i straha Božjega. A sv.Ivan Zlatousti upozorio je da glazba snažno prodire u dušu i može čovjeka učiniti robom strasti.

Katolik ne teži da sebi proizvede lijepe osjećaje pjevajuću, nego bi trebao težiti da mu to pomaže duši u sabranosti pred Bogom.

Zato je katolička glazba ozbiljna, uzdržana i sveta. Ne pokušava izazvati ekstazu, nego sabranost. Sv. Ambrozije, kojega se smatra ocem zapadne crkvene himnodije, oblikovao je himne dostojanstvene jednostavnosti i doktrinarne jasnoće.

Današnji nazovi "duhovni koncerti" ne traže zapravo istinu, nego osjećaj. Dokaz tomu je što odbacuju katoličke pjesme, te pjevaju protestantske pjesme protestantskih autora. Te i sami u svojem komponiraju novih pjesama, imitiraju protestante u stilu. Jer takvu publiku privlači masovni delirij. A odbija ih katolička glazba, jer ona ne izaziva delirij. Nego upravlja um, skupa sa srcem prema Bogu. Ne oslanja se na osjetilne doživljaje. Mnogi čine grešku kad misle da kad su van liturgije, da mogu bezgranično zlorabiti glazbu, pod krinkom "slavljenja".

Sama osjetila mogu proizvesti suze, drhtanje, ushit, osjećaj zajedništva, pa čak i privid "duhovnog iskustva"; a da pritom čovjek nije ni korak bliže svetosti!

Zbog toga mnogi katolici danas upozoravaju na ono što vide, štonse počelo širiti i što pokazuje elemente psihološkog kolektivnog zanosa pomognute tehnikama induciranja emocija. Općepoznata stvar je da su suvremeni oblici "praise and worship" nastali u protestantskim karizmatskim i pentekostalnim krugovima 20. stoljeća, a tek kasnije prešli u neke tzv.katoličke zajednice.

Dok se katolička glazba razvija sasvim drugačije, te njen ideal nije eksplozija emocija, nego sveta sabranost. Ne teži se "osjećati Boga", nego se Bogu klanjati, čak i kada ništa ne osjećam.

Primjer Katoličke glazbe:

Zato gregorijanski koral ima tako posebno mjesto u Crkvi, te je on postavljen kao ideal. Papa sv. Pio X. učio je da sveta glazba mora imati svetost, istinsku umjetnost,i univerzalnost. Svrha joj nije zabava, nego posvećenje. Ne smje sadržavati ništa profano, ni u tekstu ni glazbenom karakteru.

U glazbi koja je bučna, ritmički stimulirajuća i emocionalno manipulativna, te usmjerena na "osjećaj"; krije se zapravo podvala gdje čovjek služi vlastitim osjetilima pod izlikom da služi Bogu. A upravo je to stara tradicija Crkve uvijek držala opasnom stranputicom. Svetost se ne mjeri u intenzitetu osjećaja, već u poslušnosti objavljenoj Istini. Katolička glazba prinosi ono najbolje svome Bogu, i svi smo pozvani poštovati isti princip.

Kontakt

© 2025. All rights reserved.

Početna