Ne sudite da ne budete suđeni

Ljudi su često zbunjeni oko toga što znači „suditi” i kako se sud treba primjenjivati. Isus je rekao: „Ne sudite da ne budete suđeni” (Matej 7,1). Ali je također rekao: „Sudite pravednim sudom” (Ivan 7,24). Postoji smisao u kojem se „suđenje” odnosi na razlučivanje onoga što je ispravno i pogrešno, istinito i lažno, korisno ili štetno. Roditelji, učitelji, nadređeni i mnogi drugi dužni su „suditi” u smislu razlučivanja i procjenjivanja onih koji su im povjereni na brigu i odgovornost. To možemo nazvati „konstruktivnim” sudom. Bog je sudac, ali On sudi s ljubavlju i s pozitivnom namjerom. Isus je izricao sud nad onima koji su se protivili Njegovu djelu, ne zato što ih je mrzio, nego zato što ih je ljubio i želio njihovo spasenje. Njegov sud nije imao za cilj kazniti, nego popraviti, obnoviti, iscijeliti i spasiti.

No postoji i drugi smisao u kojem je „suđenje” negativno i štetno. Takvo suđenje proizlazi iz sebičnih i osvetoljubivih pobuda. Ono izražava želju da se druge odbaci, povrijedi i osudi. Takvo je suđenje razorno za sve, a ponajprije za one koji sude. Njegova je namjera diskreditirati, poniziti i na neki način kazniti druge ljude. Ono se naziva grijehom „osuđivanja". Takav je bio stav Isusovih protivnika, koji su se zatvorili pred Božjom ljubavlju i neprestano tražili načine da optuže i osude Krista. Ta zla strast, koja izvire iz tame srca, dovela je do Isusove smrti na križu. Nažalost, osuđivanje njegovi dehumanizirajući učinci i danas su itekako prisutni. Ono je dio sile grijeha i zla koja razara naše osobne i društvene odnose na mnoge načine.

Sv. Dorotej iz Gaze napisao je dva spisa na temu suđenja. Prvi je naslovio „O odbijanju da sudimo bližnjemu”, a drugi „O samooptuživanju”. U oba je, čini se, imao na umu Isusove riječi u cijelosti:
„Ne sudite da ne budete suđeni. Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni i mjerom kojom mjerite mjerit će se vama… Kako možeš reći svome bratu: ‘Daj da izvadim trun iz oka tvoga’, a gle, brvno je u oku tvome? Licemjere, najprije izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš onda jasno vidjeti izvaditi trun iz oka bratova” (Matej 7,1–5).

U svome prvom spisu sv. Dorotej započinje praktičnim opažanjem: ako čovjek nije pažljiv u malim stvarima, postupno može postati nemaran i u velikima. Ako ne pazimo na naizgled bezazlene razgovore, možemo upasti u zlu naviku ogovaranja i osuđivanja. Iz onoga što se čini nevažnim možemo završiti u ozbiljnoj duhovnoj opasnosti. Sv. Dorotej savjetuje da odbijemo govoriti sami sebi: „Što ima veze ako nešto usput kažem o ovome ili onome? Što ima veze ako saznam što ovaj brat govori ili što onaj gost radi?” Prazan govor početak je insinuacija i sumnji, a zatim ogovaranja i zlog govora o drugima. To je siguran put prema zanemarivanju vlastitih grijeha, gubitku pažnje i sposobnosti da ispravljamo sami sebe, te završavanju u negativnom govoru o drugima. Odgovor sv. Doroteja glasi: Ne sudi svome bližnjemu! Postavi si pravilo da nikada ne govoriš ništa negativno o bilo kome!

Sv. Dorotej govori o tri vrste osuđivanja, od kojih je svaka pogubnija od prethodne. Prva je „omalovažavanje” osobe govoreći da je učinila ovo ili ono, primjerice da se razljutila, lagala ili ukrala. Katkad takav govor može biti prikriven plaštem suosjećanja. Još je gore „osuditi” osobu etiketirajući je kao gnjevnog čovjeka, lopova ili lažljivca. Na taj se način donosi sud o stanju njezine duše i izvlači zaključak o cijelome njezinu životu, što je vrlo težak grijeh. Tako je postupio farizej iz prispodobe, kada je carinike svrstao među razbojnike i preljubnike. A najgora je treća vrsta osuđivanja, koja prezire ljudsko biće i sugerira da takvu osobu treba isključiti iz prijateljstva i zajedništva kao nešto odbojno. To je konačno odbacivanje njezine ljudskosti

Mi ne znamo ništa o Božjoj mudrosti i sudu. Samo Bog može uzeti u obzir okolnosti našega života, zaviriti u naša srca i donijeti pravedan sud. Samo Bog može razlučiti naša unutarnja stanja, naše sposobnosti, slabosti, darove, iskustva, tjelesni i emocionalni sklop. Bog će drukčije suditi biskupu nego političkom vođi, starom monahu nego početniku, učitelju nego učeniku, zdravom čovjeku nego bolesnome. Ali Bog to može jer je On sve stvorio, sve oblikovao i sve poznaje.

Svaki od nas ima vlastite grijehe pred Bogom. Kad već imamo toliko razloga da se bavimo sobom, zašto smo tako spremni suditi svome bližnjemu? Zacijelo zbog oholosti i želje da drugoga ponizimo. Ali oni koji žele biti spašeni trebaju ispitivati vlastita djela i navike, a ne djela svoga bližnjega. Još je gore od suđenja u vlastitim mislima uključivati i druge govoreći: „Evo što se dogodilo” ili „Evo što je taj i taj učinio”. Time činimo grešno djelo, nanoseći štetu sebi i drugima. Grešno je djelo nanositi ljudima štetu i razarati ih. Trebali bismo pomagati anđelima koji traže dobrobit naših duša i duša svih ljudi.

Sv. Dorotej pripovijeda i priču o monaškoj zajednici u kojoj se proširilo ogovaranje da jedan brat ima ženu u svojoj ćeliji. Opat je otišao u navodnikovu ćeliju, sjeo na bačvu u kojoj se žena skrivala i rekao drugima da pretraže prostor. Kad nisu ništa pronašli, opat im je rekao: „Neka vam Bog oprosti!” A potom je nježno položio ruku na rame grešnika i blago mu rekao: „Pazi dobro na sebe, brate.” Shrvan grižnjom savjesti, čovjek se pokajao i bio izbavljen od svoga grijeha milosrđem i suosjećanjem mudroga starca.

Sv. Dorotej nas potiče da steknemo istinsku ljubav prema sebi, razvijajući nježnost prema bližnjemu, kako ne bismo sudili i prezirali druge. Budući da smo svi udovi Kristovi, pomažimo jedni drugima noseći jedni drugima terete. Ne okrećimo se od vlastitih udova, nego mislimo i činimo sve što može pomoći nama samima i drugima. Što smo više sjedinjeni s bližnjim, to smo više sjedinjeni s Bogom. Zamislite krug čije je središte Bog, a svi mi želimo koračati prema Bogu. Što više ljubimo Boga, to Mu se više približavamo, a po ljubavi prema Bogu trebali bismo biti sve više sjedinjeni u ljubavi s bližnjim. I što smo više sjedinjeni s bližnjim, to smo više sjedinjeni s Bogom.

Najbolja obrana od navike osuđivanja bližnjega jest prakticiranje istinske ljubavi.
„Ljubav je strpljiva i dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, nije oholа ni nepristojna; ne traži svoje, ne razdražuje se, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi” (1 Korinćanima 13,4–7). Takva ljubav djeluje kao štit koji zaustavlja osuđivanje. Sveci nisu bili slijepi za tuđe slabosti, ali nisu dopuštali da im se pogled i um zadržavaju na grijesima drugih. Radije su za njih molili i pomagali im.