Uistinu, Bog je tako ljubio svijet
te je dao svoga Sina Jedinorođenca
da nijedan koji u njega vjeruje
ne propadne,
nego da ima život vječni.
Mudrosti pustinjskih otaca o osudi
U Ćelijama je živio neki starac poznat po svojoj čistoći i strogim nazorima prema bludnosti..
SVETI OCI
U Ćelijama je živio neki starac poznat po svojoj čistoći i strogim nazorima prema bludnosti. Taj je starac molio jednoga mlađeg brata da dođe živjeti s njim i olakša mu starost. Mladić se nećkao radi starčeve strogosti i zamoli da mu da neko vrijeme za razmišljanje. Nakon nekoga vremena mladić odluči da će, prije negoli se odluči, iskušati i uvjeriti se u dobru namjeru starca. Jednoga dana dođe k njemu i reče mu: “Oče, ovoga sam tjedna teško sagriješio. Bio sam u jednome selu i sagriješio s jednom ženom.” Starac ga na to upita: “Jesi li dobio pokoru?” “Da”, odgovori mladić. Na to će starac. “Ja ću nositi polovicu tvoje pokore.” Na to mladić pristane živjeti sa starcem i ostadoše zajedno do smrti.
Drugi neki starac u Skitiji u svojoj se bolesti zaželio svježega kruha. Čuo je to neki brat, ogrnuo se ogrtačem i sa svojim suhim hljebovima zaputio se u Egipat. Tamo je to zamijenio za nešto svježega kruha te se brže-bolje vratio i donio ga bolesnome starcu. Starac, međutim, nije htio okusiti govoreći: “To je krv moga brata.” Druga su ga braća stala na to moliti: “Jedi za ljubav Božju, da ne bude uzaludna tolika bratova žrtva.” Ponukan i ganut tim molitvama, uze starac kruh i pojede ga.
Pustinjski su se oci trudili osobitu ljubav iskazivati bratu grešniku. Ako su pravednost i životna škola tražili da učenik okajava svoje grijehe, najčešće je to činio pod budnim okom ljubezna oca koji je pazio da se u tim trenutcima brat ne nađe sam jer kada će trebati oslonac nego onda kada je slab. Mnogi su oci izbjegavali svaku osudu. Otac Mojsije, koji je prije obraćenja bio razbojnik, zamoljen je jednom da dođe i presudi krivnju jednoga brata koji je u Skitiji zatečen u grijehu. No on se nije htio odazvati pozivu braće. Naposljetku, kada ga pozva svećenik, ipak se zaputi noseći na leđima probušenu posudu iz koje je na sve strane sipio pijesak. Braća su ga pitala što to ima značiti, a on im je odgovorio: “To su moji grijesi koji istječu iza mene, a ja ih ne vidim. A danas sam došao ovdje da bih sudio tuđe grijehe.” Na te riječi nitko mu ništa nije odgovorio, a bratu koji je pogriješio oprostili su. Pustinjski su oci bili dobri učitelji jer su znali da samo dobrota može taknuti ljudsko srce. Tako su se ponašali prema svima, čak i prema poganima, kako to nalaže evanđelje.
Opat Poimen reče: “Stoji pisano: Što je tvoje oko vidjelo, to posvjedoči!” (Izr 25,7) Doslovan citat: “Što su ti oči vidjele ne iznosi prebrzo na raspravu.” Ja vam pak kažem: Ako i rukama pipate ne govorite o tom.
Neki brat bi u ovoj stvari zaluđen. On vidje nešto i učini mu se kao da brat griješi s nekom ženom. Zahvaćen jakim gnjevom ode tamo, udari nogom u uvjerenju da su to oni i reče: “Prestanite napokon, koliko dugo još!” I gle: To bijahu snopovi žita! Zato vam kažem: “Ako i rukama pipate, ne sudite!”
Molitva iz pustinje
Gospodine Isuse Kriste, čijoj se volji sve pokorava: oprosti mi što sam učinio i daj da ja, grešnik, više ne griješim.
Gospodine, vjerujem da me, iako toga nisam dostojan, možeš očistiti od svih mojih grijeha.
Gospodine, znam da čovjek gleda na lice, ali ti vidiš srce. Pošalji svoga Duha u najdublju nutrinu moga bića.
Bez tebe ne mogu biti spašen; s tobom, koji me štitiš, čeznem za tvojim spasenjem. I sada te molim za tvoje spasenje.
I sada te molim za mudrost; udostoj se, po svojoj velikoj dobroti, pomoći mi i braniti me.
Vodi moje srce, svemogući Bože, da se tvoje prisutnosti sjećam danju i noću.
Amen.
Jedan je brat u Sketisu počinio neki prijestup. Sazvano je vijeće na koje je bio pozvan i Abba Mojsije, ali on nije htio doći. Tada je svećenik poslao nekoga k njemu da mu kaže: “Dođi, jer te svi čekaju.” Zato je ustao i pošao. Uzeo je vrč koji je propuštao, napunio ga vodom i ponio sa sobom. Ostali su mu izašli ususret i rekli mu: “Što je to, oče?” Starac im reče: “Moji grijesi istječu iza mene, a ja ih ne vidim; i danas dolazim suditi pogreške drugoga.” Kad su to čuli, nisu više ništa rekli bratu, nego su mu oprostili.
Ako budemo budno pazili na svoje vlastite pogreške, nećemo vidjeti pogreške svoga bližnjega… Treba nositi vlastite pogreške i ne obraćati pozornost na drugoga pitajući se je li dobar ili loš. Nikome ne čini zla, ne misli u svome srcu ništa zlo ni o kome, ne preziri čovjeka koji čini zlo… Ne govori protiv nikoga, nego radije reci: “Bog poznaje svakoga.” Ne slaži se s onim koji kleveće, ne raduj se njegovoj kleveti i ne mrzi onoga koji kleveće svoga bližnjega.
To znači ne osuđivati. Nemoj imati neprijateljske osjećaje ni prema kome i ne dopusti da nesklonost zavlada tvojim srcem; ne mrzi onoga koji mrzi svoga bližnjega.
Ako monah u svome srcu ne misli da je grešnik, Bog ga neće uslišati. Jedan brat upita: “Što znači to: misliti u svome srcu da je grešnik?” Tada Abba Mojsije reče: “Kad je netko zaokupljen vlastitim pogreškama, ne vidi pogreške svoga bližnjega.”
Mudrosti pustinjskih otaca o osudi
