Ljubiti neprijatelje dio 2.

Šesnaesti korak jest uopće ih ne suditi [20] i promatrati samo vlastite pogreške. To je odgovor na Kristovo učenje: „Ne sudite, da ne budete suđeni… Zašto gledaš trun u oku brata svoga, a ne opažaš gredu u oku svome?“ (Mt 7,1-3).

Sedamnaesti korak jest iskreno im oprostiti [21]. Takav stav čini nas dostojnima zazivati Boga za oproštenje vlastitih grijeha u molitvi koju nas je Gospodin naučio: „I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“ (Mt 6,12), i pokazuje da ozbiljno shvaćamo ove Kristove riječi: „Ako vi oprostite ljudima njihove prijestupe, oprostit će i vama Otac vaš nebeski“ (Mt 6,14). Ovaj oprost u svom najvišem obliku čak ni ne pamti što je pretrpljeno. Sv. Simeon Novi Bogoslov kaže da se u tom stupnju ljubav prema neprijateljima sastoji u „potpunom zaboravu onoga što se pretrpjelo, ne misliti ni na što što se dogodilo, bilo da su progonitelji prisutni ili odsutni“.

Ipak, ovih prvih sedamnaest koraka još nas ne uvode u pravu ljubav, iako su njezini nužni uvjeti i pripremne etape koje se moraju proći. Ljubav nije samo odsutnost neprijateljstva i daleko je iznad toga [22]. U tom smislu sv. Maksim Ispovjednik piše: „Ne osjećati zavist, srdžbu ni gorčinu prema onome koji nas je uvrijedio ne znači još imati ljubav prema njemu. Čovjek može, bez ikakve ljubavi, izbjegavati uzvraćanje zla za zlo zbog zapovijedi. Ne mrziti nekoga još ne znači ljubiti ga. Može se prema njemu osjećati nešto između: ni ljubav ni mržnja. Sljedeći koraci vode do prave ljubavi.“

Osamnaesti korak jest nastojati se pomiriti s neprijateljima [23], kako je Krist zapovjedio: „Idi, najprije se izmiri s bratom svojim“ (Mt 5,24), „Nagodi se brzo sa svojim protivnikom dok si još na putu s njim“ (Mt 5,25). Time pokazujemo želju za jedinstvom, koje je temelj ljubavi, nasuprot težnji prema podjeli i razdvajanju.

Devetnaesti korak jest osjećati sažaljenje i suosjećanje prema njima [24]. To odgovara Kristovu savjetu: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36). Sv. Izak Sirijski ovako opisuje čovjeka koji ima istinsko suosjećanje prema svim stvorenjima, pa i neprijateljima: „Kad misli na njih i kad ih vidi, suze mu teku iz očiju. Tako snažno i silovito je njegovo suosjećanje, i tako velika njegova postojanost, da mu srce puca i ne može podnijeti ni najmanju štetu ni najmanju tugu u stvorenju.“

Dvadeseti korak ne znači samo odreći se osvete, nego i željeti da Bog ne kazni naše neprijatelje. Apostolova uputa — „Ne osvećujte se sami… jer je pisano: Moja je osveta, ja ću uzvratiti, govori Gospodin“ (Rim 12,19) — dana je početnicima koji jedva odustaju od vlastite osvete. Ovaj korak znači pozitivno željeti da Bog oprosti našim neprijateljima, da ih sačuva i spasi [25].

Dvadeset i prvi korak jest moliti Boga za njih [26]. To odgovara Kristovoj zapovijedi: „Molite za one koji vas progone i zlostavljaju“ (Mt 5,44; Lk 6,28). Jasno je da je molitva za neprijatelje prisutna već od prvih koraka, ali tada je bila sredstvo oslobađanja od mržnje, zlobe, ogorčenosti i oholosti [27]. U višim stupnjevima molitva više nije za sebe nego za drugoga: vodi prema suosjećanju i ljubavi prema neprijatelju. Ona se sastoji u molitvi da mu Bog bude milostiv, oprosti mu grijehe, spasi ga i daruje mu ono što je najbolje [28]. Tužno srce i suze znak su duboke i iskrene molitve [29]. Sv. Izak Sirijski piše: „Onaj koji je milosrdan moli sa suzama, u svako doba, za životinje, za neprijatelje istine i za sve koji mu čine zlo, da budu sačuvani i da im se oprosti.“ „Onaj koji ljubi svoje neprijatelje“, kaže sv. Maksim, „čak će i trpjeti za njih ako mu se pruži prilika.“

Dvadeset i drugi korak jest imati naklonost prema njima [30]. Sv. Simeon kaže da se na toj razini ljubav sastoji u „ljubiti ih iz dubine duše i još više, urezati u sebe lice svakoga od njih i ljubiti ih bez strasti kao prave prijatelje, sa suzama iskrene ljubavi“.

Dvadeset i treći korak jest željeti im dobro i činiti im dobro [31]. To odgovara Kristovim zapovijedima: „Blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze“ (Mt 5,44; Lk 6,27-28); „Ljubite svoje neprijatelje i činite dobro“ (Lk 6,35); „Kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima“ (Lk 6,31). Apostol ponavlja: „Blagoslivljajte one koji vas progone, blagoslivljajte i ne proklinjite“ (Rim 12,14). Sv. Izak savjetuje: „Pokaži veličinu svoje samilosti čineći dobro onima koji su ti nanijeli nepravdu.“ Sv. Maksim uči da čovjek ljubi tek kad može „prirodno uzvraćati dobro za zlo“ i da je to znak savršene duhovne ljubavi. Ljubav ne znači samo činiti dobro, nego i misliti dobro o drugima [32].

Dvadeset i četvrti korak jest smatrati one koji nam čine zlo jednakima onima koji nam čine dobro i ljubiti ih na isti način [33]. Sv. Barsanufije uči da treba „onoga koji udara smatrati kao onoga koji miluje, onoga koji vrijeđa kao onoga koji časti“. Sv. Maksim piše: „Blago čovjeku koji može sve ljude jednako ljubiti.“ „Savršena ljubav ljubi sve jednako.“ Sv. Izak Sirijski dodaje: „Smatraj sve ljude, čak i nevjernike ili ubojice, jednakima u dobru i časti… svaki je po naravi tvoj brat.“ „Onaj koji ljubi sva bića jednako, s milosrđem i razboritošću, dosegao je savršenstvo.“

Dvadeset i peti korak jest postupati s neprijateljima kao s prijateljima. Onaj koji istinski ljubi neprijatelje sposoban je „primiti ih kao prijatelje, bez vraćanja na prošlost“ [36]. Sv. Ivan Zlatousti kaže: „Postupamo prema onima koji su nas povrijedili kao prema pravim prijateljima i ljubimo ih kao same sebe“ [37].

Dvadeset i šesti korak jest ljubiti neprijatelje ne samo kao sebe, nego više nego sebe. Ljubav, kaže sv. Maksim, vodi do toga da čovjek „pretpostavlja bližnjega sebi“ [38]. U Pustinjskim izrekama čitamo da su monasi u Sketskoj pustinji nastojali ljubiti svoje neprijatelje više nego same sebe.

Kako ljubiti neprijatelja dio 2.