Kako psovka djeluje

Govor odaje čovjeka, i preoblikuje ga. Nije riječ o samom izražavanju, nego i o formiranju. Riječ koju izgovaraš ne izlazi iz tebe bez traga. Ona se u tebe vraća i ostavlja svoj otisak.

Zato nije nevažno kako čovjek govori.

Kad psovka postane dio svakodnevnog govora, ona više nije tek ispad. Ona postaje navika. A navika oblikuje karakter. U početku čovjek možda psuje iz ljutnje, iz nemoći ili radi društva. No s vremenom psovka prestaje biti reakcija i postaje način govora; gotovo automatski, bez svijesti, bez otpora. I tu se gubi dostojanstvo.

Psovka po svojoj naravi uvijek nešto ponižava. Bilo da se radi o Bogu, ljudskom tijelu, majci, ženi, odnosu... ona uzima nešto što ima određenu vrijednost i svodi ga na sredstvo svog vulgarizma. To je svojevrsno izokretanje reda: ono što bi trebalo biti čašćeno, postaje predmet poruge ili banalnosti.

U katoličkom pogledu, to nije mala stvar. Jer govor nije odvojen od duše. Krist jasno kaže da usta govore iz obilja srca. Ako su riječi grube, neuredne, nečiste - to nije samo pitanje stila izražavanja, nego i znak unutarnjeg nereda.

Posebnu težinu ima psovka koja uključuje Boga. Božje ime nije obična riječ. Ono označava Svetoga. Kad ga čovjek izgovara uzalud, a još više kad ga upliće u psovku, i tako narušava vlastiti odnos prema svetome. Malo po malo, nestaje strah Božji; onaj pravi, koji je početak mudrosti. Čovjek postane bezumnik. I sve drugo postaje lakše relativizirati.

Govor odaje čovjeka, i preoblikuje ga. Nije riječ o samom izražavanju, nego i o formiranju. Riječ koju izgovaraš ne izlazi iz tebe bez traga. Ona se u tebe vraća i ostavlja svoj otisak.

Zato nije nevažno kako čovjek govori.

Kad psovka postane dio svakodnevnog govora, ona više nije tek ispad. Ona postaje navika. A navika oblikuje karakter. U početku čovjek možda psuje iz ljutnje, iz nemoći ili radi društva. No s vremenom psovka prestaje biti reakcija i postaje način govora; gotovo automatski, bez svijesti, bez otpora. I tu se gubi dostojanstvo.

Psovka po svojoj naravi uvijek nešto ponižava. Bilo da se radi o Bogu, ljudskom tijelu, majci, ženi, odnosu... ona uzima nešto što ima određenu vrijednost i svodi ga na sredstvo svog vulgarizma. To je svojevrsno izokretanje reda: ono što bi trebalo biti čašćeno, postaje predmet poruge ili banalnosti.

U katoličkom pogledu, to nije mala stvar. Jer govor nije odvojen od duše. Krist jasno kaže da usta govore iz obilja srca. Ako su riječi grube, neuredne, nečiste - to nije samo pitanje stila izražavanja, nego i znak unutarnjeg nereda.

Posebnu težinu ima psovka koja uključuje Boga. Božje ime nije obična riječ. Ono označava Svetoga. Kad ga čovjek izgovara uzalud, a još više kad ga upliće u psovku, i tako narušava vlastiti odnos prema svetome. Malo po malo, nestaje strah Božji; onaj pravi, koji je početak mudrosti. Čovjek postane bezumnik. I sve drugo postaje lakše relativizirati.

Piše Kristina K.