„Ispraznost nad ispraznostima, sve je ispraznost“ (Propovjednik 1,2)

Osam glavnih napasti prema Evagriju jesu: PROŽDRLJIVOST, BLUD, SREBROLJUBLJE (POHLEPA), TUGA, SRDŽBA, MALODUŠNOST, TAŠTA SLAVA I OHOLOST.

Sveti Ivan Klimak piše:
„S obzirom na oblik, tašta slava jest promjena naravi, izopačenje karaktera, obraćanje pozornosti na kritiku. Po svojoj kakvoći ona je rasipanje truda i znoja, izdaja blaga, žrtva nevjere, navjestiteljica oholosti, brodolom u luci… Tašta slava obasjava svako zanimanje. Postim – i postajem tašt. Prestajem postiti da ne bih privlačio pozornost – i postajem tašt zbog svoje razboritosti. Odijevam se lijepo ili skromno – i u oba slučaja sam tašt. Govorim ili šutim – i svaki put sam poražen…“

Jedna od mnogih ljudskih slabosti jest želja da budemo zadivljeni od drugih, što vodi do umišljenosti ili previsokog mišljenja o sebi. Ono što to potiče jesu oholost, bahatost i laskanje. Sveti Ivan Zlatousti, govoreći o taštini, opisuje je kao strast koja ljudima oduzima mir duše. Kaže da je taština strast zbog koje se čovjek osjeća kao u oluji – drhteći i u strahu. Oni koji su slobodni od tog ropstva nalik su ljudima na nebu, uživaju slobodu koju je teško postići.

Taština se može očitovati na mnoge načine: u govoru, u šutnji, u molitvi, u čitanju, u tišini. Čovjek može govoriti i djelovati samo radi ljudske slave – tzv. kenodoksije ili isprazne slave. Tašt čovjek voli pohvale i nikad mu ih nije dosta.

„Ali netko će reći: Ako su to ispraznosti i taština, zašto su stvorene? Ako su to Božja djela, kako mogu biti isprazna? Velika je rasprava o tim stvarima. No poslušajte, ljubljeni: ne naziva on ispraznima Božja djela – Bože sačuvaj! Nebo nije isprazno, zemlja nije isprazna – Bože sačuvaj! – ni sunce, ni mjesec, ni zvijezde, ni naše tijelo. Sve je to ‘vrlo dobro’ (Post 1,31). Što je onda isprazno? Čujmo samoga Propovjednika: ‘Zasadih vinograde, pribavih pjevače i pjevačice, načinio ribnjake, stekoh mnoga stada i krda, nagomilah srebro i zlato – i vidjeh da je sve to ispraznost’ (Prop 2,4–8).“

Oholost i taština spadaju među najopasnije strasti. Optinski starci mnogo su pisali o borbi protiv tih teških strasti. Sveti Lev žalio se nazivajući taštinu „otrovom koji uništava plodove i najzrelijih vrlina“. Ta strast prati čovjeka od mladosti do starosti, pa i do groba. Ona ne proganja samo strastvene i uspješne, nego ponekad i savršene, zato je potreban velik oprez. Samo bezstrastni Stvoritelj može je iskorijeniti.

Sveti Ambrozije upozoravao je da ništa tako ne priječi napredak u duhovnom životu kao oholost i taština, a njihovi plodovi su zavist, mržnja, srditost i pamćenje uvreda:
„Svi mi, više ili manje, patimo od taštine i oholosti. I ništa tako ne priječi napredak u duhovnom životu kao te strasti.“ Sveti Pavao nas potiče: „Ne budimo željni isprazne slave, izazivajući jedni druge i zavideći jedni drugima“ (Gal 5,26).

Tašt čovjek, ako je lijep, predstavlja se poput glumca ili zvijezde i ponosi se svojim izgledom. Sve se vrti oko vanjštine, skupe i otmjene odjeće, frizure i glasa. Ipak, tašt čovjek je unutarnje razdvojen i nesiguran. U dubini se osjeća nesposobnim, bez stvarnog talenta, nezadovoljan karijerom, zavidan drugima, nesretan i kao promašaj. Takve treba žaliti: imaju gotovo sve što se može poželjeti, a ipak su ispunjeni tugom i nezadovoljstvom. Njihovi odnosi s drugima površni su i bez dubine ili iskrenosti. Izvana pokazuju nasmijano lice, a iznutra se osjećaju kao neuspjeh.

Sveti Ambrozije je znao reći:
„Tri su mala prstena međusobno povezana: mržnja srdžbi, a srdžba oholosti.“
Tašta slava ne daje čovjeku mira, potiče ga na ljubomoru i zavist, diže u duši oluju misli.

Oholost i taština poput su snažnog uragana koji jača nad toplim morskim vodama. Obje se hrane ljubomorom, gnjevom, zavišću, pohlepom, umišljenošću, laskanjima, samodivljenjem i ohološću.
„Naše samoljublje korijen je svakog zla. Ono je početak svih strasti, uzrok svih naših nevolja i patnji — ponekad sada, ponekad kao posljedica prijašnjih pogrešaka… Sjekača kojim se iskorjenjuje korijen samoljublja jesu vjera, poniznost, poslušnost i odricanje od vlastitih želja i mišljenja.“

Taština se očituje i u Crkvi. Često je među vjernicima prisutna želja da budu viđeni kao uspješni i dobro odjeveni. Neki, međutim, pretjeruju ističući skupu odjeću i nakit. Netko mi je jednom spomenuo da je bogata žena došla u crkvu u skupocjenoj bundi, pa su joj mnoge zavidjele. Ubrzo su i druge došle s bundama. No, i muškarci mogu biti jednako tašti, a ponekad i više. Taština se ne odnosi samo na odjeću, nego i na stav, ponašanje, natjecateljski duh i egoističnost. I episkopi i svećenici mogu pasti u grijeh taštine — kroz skupe odore, križeve, melodičan glas ili način služenja. Nitko nije imun na strasti oholosti i taštine.

Iskreni kršćanin, svjestan svojih duhovnih slabosti, treba tražiti zadobivanje Duha Svetoga i vrline poniznosti.
„Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“

Sveti Nikon upozoravao je:
„Ne trebamo se ponositi svojim zdravljem, ljepotom ili bilo kojim drugim Božjim darom… Sve zemaljsko podložno je promjeni: i ljepota i zdravlje. Trebamo zahvaljivati Gospodinu s poniznošću, priznajući svoju nedostojnost, i ne umišljati se zbog bilo čega.“